reviews

the marshmallow notebooks
The Marshmallow Notebooks - The Marshmallow Notebooks (2013.)

Ne morate znati, uostalom i kako biste?, da je Matija Habijanec, krapinski indie-kantautor i kultna micro-pop legenda koja stoji iza novoimenovanih The Marshmallow Noteboooks (dosad ili Marshmallow u solo izdanju ili Marshmallows u bendovskoj varijanti), golemi poštovatelj Boba Marleyja, jedan od onih koji ne priznaju nikakve “Legende” ili slične kompilacije nego šire gospel duboko zakopanih albumskih pjesama, a da biste instinktivno naslutili dovršetak uvodnog stiha otvarajuće pjesme jednog od najljepših hrvatskih albuma svih vremena i jednog od najboljih ovogodišnjih albuma uopće. Ne samo zbog melodije koja ovlaš povuče na bjelačku verziju “Three Little Birds”, stih So I’ll start worrying about it all ’cause every little thing… iz prologa “Every Little Thing” vaš će mentalni gramofon automatski kraju privući uz …is gonna be alright, zanemarujući danu naznaku kako je riječ o početku brige, a ta start i stop kad se otpjevaju ionako zvuče prilično slično. A i, ruku na srce, kad se proživljavaju. Stih, međutim, iscuri sasvim suprotnim …is gonna go wrong, izvedenim kombinacijom osjećaja blage nevjerice i stoičkog prihvaćanja. Matiju taj iskustvom opravdani defetizam ipak ne odvlači u dekadenciju ili destrukciju nego postavlja u stanje permanentnog poštovanja detalja i uživanja u trenutku, kao da ih, svjestan konačnosti čak i najudobnijih rupa u vremenu i tangencijalne prirode većine odnosa u kojima se nađemo, odbija vrednovati po njihovoj uvijek nedovoljnoj trajnosti, želeći ih u potpunosti živjeti i osjećati dok se odvijaju. Iako začet brigom, ovaj album tako dolazi iza nje, označen svime što je iz nje naučeno i preuzeto, a takvu je učiteljicu zaista zahvalno imati. A kako smo predvidljiva vrsta sklona potvrđivanju stereotipa, toliko dalekih od svježine i šarmantnosti kojima Matija izvodi prokušane ali nikako ne i potrošene stilove privatnog indie-popa, još uvijek ne postoji prikladnije razdoblje od bezrezervnog prihvaćanja ljepote ili punine trenutka od ljeta, prizme prelamanja pjesama ovog albuma, iako ne nužno i njihova sveukupnog kronotopa. “The Marshmallow Notebooks” nije ljetni album o odlasku na more, godišnjim odmorima i sezonskom preispitivanju odluka, a bome ni ploča o truljenju na vrelim kontinentalnim ulicama dok su najbolji prijatelji na otoku. “The Marshmallow Notebooks” nije ni prekinuta may-september romansa, kao ni zapleteno klupko rezimiranja završene ljubavne veze na tragu “Blood On The Tracks”. Odnosno, nije samo to, jer svojim manjim ili većim dijelom može biti sve od toga, ali i mnogo više, kao kolekcija deset dječački osjećajnih i osobnom načetošću mudrih pjesama kojima ljeto i ljubav, oboje jednako ushićujući u rascvjetavanju i barem melankolični u venuću, čine i polazišne točke i perspektive promatranja ostatka svakodnevnice. Te se pjesme mogu čak donekle i uspješno pokušati usustaviti u otprilike kontinuiranu priču, ako ništa drugo a onda kao jedna od popratnih aktivnosti tijekom bezbrojnih slušanja na koja će vas ova ploča neprestano i uvijek sve zavodljivije pozivati, za dobro jutro, kod popodnevnog drijemanja, prije spavanja, u mp3 plejeru u busu, na ulici, na plaži, ali time im se zapravo dokida ona slatka paučina naslućene isprepletenosti, postignuta kako ljepotom materijala tako i njegovom profesionalnom studijskom realizacijom. Što je nešto što nikad nisam mislio da ću napisati za starog Habijanca, kamoli kao pohvalu. Naime, kroz svaki od Matijinih dosadašnjih desetak albuma – koje su tek i rijetki među nama posvećenima i prijateljima odslušali u cijelosti; sjajne prečice za upoznavanje dane su ovogodišnjim dvjema kompilacijama “The Spectacular Lo-Fi Years (2001-2008)”, kojima zbog standardne kompilacijske prirode vjerojatno i nedostaje koja divna pjesmica, ali na kojima ćete naći barem “The Prettiest Song In The World” i “Train Ghosts”, nakon kojih nema nikakve nedoumice tko je najemotivniji i najuvjerljiviji hrvatski autor – odnosno kroz njihovu rafiniranu lo-fi šlampavost najbolje su se pjesme lakoćom probijale, ali ih je dobar dio ostajao i na razini tek simpatičnih pokušaja zaljubljenog tinejdžera/studenta da ideološke navade američke estetike podrumske intime prenese u hrvatsko okruženje. Nijedna me pjesma nikada nije odbijala, ne samo zato što sam neizlječivi ovisnik o uglazbljenim dnevničkim zapisima, pogotovo ako se njihovim redcima kreću i lica koja osobno poznajem, ali neke od njih zaista nisam imao potrebe opetovano slušati, za razliku od ponajboljih – uz navedene, za ovu prigodu dodat ću još i “Letters” – koje su se izdvajale čvršćim melodijama i promišljenijim uobličavanjem polazišne emocije. Iako svaka, ili gotovo svaka, ima potencijal postati vaša najdraža pjesma svih vremena, zato jer ih je nemoguće lako doživjeti kao salivene za muzičku pratnju poneke od najeksplozivnijih ekstaza ili neko od najskršenijih unutarnjih puknuća, pjesme s “The Marshmallow Notebooks” ni najmanje ne iskaču iz zajedničke tečnosti koja albumu pridaje i klasičnu, umalo pa old-school kvalitetu više. Osim možda “Well”, koju nikako nisam svario do kraja, što navodim samo zato da ispadnem ozbiljniji recenzent i stroži prijatelj, ali kojoj svejedno moram u obzir uzeti nezavidan smještaj između dvaju naprosto prekrasnih pjesama, “I’ll Ok It”, gradske mini-epopeje kakvu Belle & Sebastian nisu napisali skoro još od “Dear Catastrophe Waitress”, i “The Last Tourist In Town”, što je teret koji ne bi izdržale ni neke pjesme Loua Barlowa ili Elliotta Smitha. Osim kao prilično pouzdani stilski putokazi, ova su gospoda ovdje važna i kao junaci pot listina netom okončanoga megalomanskog pothvata svođenja devedesetih godina prošlog stoljeća na njihovih 500 najboljih albuma, koji je oslikao moju ovoljetnu zvučnu pozadinu u potpunosti. No uza sve to prisjećanje na albume koji su mi pišući srednjoškolske utjehe i čežnje uvelike ispisali i budući život, na redovitoj se rotaciji nalazio samo jedan jedini album, upravo ovaj divni “The Marshmallow Notebooks”, koji se isprva sramežljivo predstavio kao polusatni predah – i to predah od višegodišnjeg čekanja, prethodni Matijin autorski istup zbio se pradavne 2008., EP-jem “Home”, tako da je ovo odugovlačenje s recenzijom tek konceptualno slijeđenje umjetnikovih zamisli i odgovornosti! – da bi mi uskoro zarobio gotovo svaki slobodan moment, kakvima ljetni godišnji nekako u pravilu obiluju, ali su istodobno i njima bolno deficitni. Činio je to akvarelnim mandolinskim pasažima My Buddy Matka u friškom singlu “Summer”, razoružavajućom toplinom uzvika Wakey wakey old girl! u “Crawl Into The Warmth’, najdirljivijoj pjesmi o raskoraku životnih navika, zatim pratećim vokalima Benchwarmera Vatroslava u općenito najsveobuhvatnijoj otočnoj melankoliji “The Last Tourist In Town”, koji zvuče kao otpjevani na dnu praznog bazena vikendice zakračunatih škura, kao i zrikavcima dosadnima i neizbježnima poput nekadašnjih prijatelja te terasasto-festivalskom grandioznošću završne “Brand New”, ali to je ona grandioznost s druge, zamračene strane terase, gdje pankeri, alternativci i ostali neukalupljeni čudaci piju bambus, čitaju fanzine i ironijom se brane od omekšane romantike koju osjećaju. Međutim, nisu se samo takve aranžmanske udice krasnih pjesama spojile sa standardiziranom vizijom prošlih i sadašnjih ljeta kojoj ni najtvrđi urbanofili među nama ne mogu pobjeći, nego se cijeli album u reviziju mojih kako životnih tako i muzičkih formativnih godina bio uklopio svojim duhom, stilom i pristupom, nemajući se čega sramiti pred, recimo, relativno srodnima “Either/Or’ ili ‘Horsebreaker Star”, odnosno razmjerno nesrodnima, ali svjetonazorom podudarnima “One Part Lullaby” ili “This Is Our Music”. Kao kantautorski pop album, “The Marshmallow Notebooks” indie-distorzije, fuzzirane lave i ritamsku grmljavinu zadržava kao uzvišene ideale pretakanja sebe u pjesmu, ali ih postiže prigušenijim sredstvima akustičnoga grljenja, obogaćivanja pop-rocka prstohvatom americane i folka, te meni posebno fascinantnim bubnjanjem legendarnog Mladog Vlade, koji bubnjeve, poput nekada Billa Berryja, baš svira a ne samo lupa, nježno, krasno, milujuće, a opet s toliko poleta i prijateljske snage na koju se može osloniti refrenski krešendo fantastičnoga najavnog singla “Advice”, zajedno sa svom prtljagom Matijina traganja za pravovremenim savjetom. Uz već spomenute goste, ne smijem zaboraviti ni pouzdanog Olija na basu u istoj pjesmi, Marinove prateće vokale te Nininu harmoniku u “Well”, ali kao najvažniji Matijin suradnik ovaj se put pokazao majstor Nikša iz Kramasonika, studija koji bezobrazno gospodari golemim postotkom proizvodnje najljepšeg od hrvatskog indieja. Odlučan lo-fi naslijeđe koristiti samo kao okvir sobne intime u kojoj svaka riječ i svaki pogled imaju katkad teško izdrživu a katkad presudno odlučnu težinu, Matija je iza sebe ostavio tehničke limite takvoga stilskog pristupa, koji će meni i njemu vječno ostati sveto pagansko ishodište, ali koji bi ove pjesme nepotrebno zadržavao u ostvarivanju svih njihovih mogućnosti, da, ali ponajprije želja. Bez iznošenja sumnje u tehničko-producentske vještine samog autora, prilično sam siguran kako ovakav sjaj osobnosti koja nizom specifičnih detalja postaje univerzalnost neki drugi studijski maher osim Nikše ne bi uspio podjednako rasvijetliti iz obaju smjerova. Matijine su pjesme, fanovi, prijatelji i, na kraju krajeva, Matija sam, to odavno zaslužili. A sad još kad “The Last Tourist In Town”, ovogodišnji drugi najavljeni album The Marshmallow Notebooks, ispadne još i ljepši. Ja se ne bih čudio… goran pavlov (Pot Lista)

Dobro poznata figura zagrebačke lo-fi indie-pop scene Matija Habijanec, the artist formerly known as Marshmallow(s), objavio je, ponovo za vlastitu etiketu, novi album kojim se svečano obznanjuje nova faza u njegovu radu s bendom ponešto izmijenjenog imena i sastava, The Marshmallow Notebooks. U novoj postavi benda nema više Viskija na synthu, kao ni Katarine na violini, što je poprilično utjecalo na promjenu zvuka, a ostali su Oliver Kovač (ex- Vivian Girls, ex- Rakova djeca) i Vatroslav Miloš (Benchwarmers, The Press, ex- Casual Elvis), a pridružili se Vlado Brljak (The Moody Brooders, ex- Jennifer’s Bend, ex- Texaco Motor Oils, ex- Ejesus & Munchkin), Matko Botić (My Buddy Moose, Vex and the Voxtones), Marin Juranić (John & Lennon), Nina Bertović (Kobok) i Lana Filipin (D Elvis, ex- Zvonko i Gradski ured za kulturu). Eponimni prvi album novog Matijinog projekta sadrži deset prekrasnih skladbi i jedan je od onih albuma koji se naprosto moraju slušati u cjelosti, pa i na repeat, kao da je u svaku od pjesama utkan nekakav subliminalni cliff-hanger čiji rasplet očekujemo u sljedećoj pjesmi, odnosno priči što sadrži autorove intimne refleksije i reminisciranja o sebi samome, ljubavi i kronotopu u kojem živi i stvara. Iako je izrazito intimistička, Matijina poezija nipošto nije hermetična; univerzalne teme poput ljubavnog razočarenja svi smo sposobni transcendirati i preko tuđeg iskustva i u njima pronaći komadić vlastitog identičnog sjećanja ili osjećaja. Nema te osobe na svijetu koja barem jednom u životu nije upala u samosažaljenje i odlučila dići ruke od svega, prepustiti se sudbini i prestati se nervirati oko stvari na koje ne može utjecati, baš kao što je opisano u “Every Little Thing”, a nema, barem si utvaram, ni tog bića na svijetu, koje nije doživjelo makar jednu ljetnu morsku ljubav koja bi povratkom u realnost okopnila i ostavila nas u slatko-gorkim reminscencijama pjesme “Summer”, čiji se spot uskoro očekuje. U “Hug-off” sadržana je zapravo cjelokupna sanjarska poetika autora u kojoj si je dopustio da se poput balona s helijem odlijepi od tla i usidri u sigurnost snova, negdje gore među mekanim oblacima iz čije paperjaste perspektive sve izgleda ljepše nego u stvarnosti, dok u “Advice” žali što nema brata ili sestru od kojih bi potražio savjet za kojim žudi. No unatoč tome što inklinira eskapizmu u svojoj poeziji, autor je itekako sposoban i za društveno kritička promišljanja, pa je tako u pjesmi “The Last Tourist in Town” s finim cinizmom opisan naš mentalitet koji je tek deklarativno topao i gostoljubiv, dok se u realnosti s prezirom gleda na turiste koji malo troše, soliraju, čitaju Salingera… sve su to, rekao bi ‘naš narod’ sklon generaliziranju i nesklon širenju perspektiva, narkomani i luđaci, sigurno nešto nije u redu s čovjekom koji se do nekih godina već nije oženio i skućio, nego se povlači po stranim zemljama i podsjeća nas na lošu turističku sezonu. Na svakom albumu, koliko god lijep bio kao cjelina, postoji ona neka pjesma koja vas obuzme više od drugih, proizvede onaj neki osjećaj koji se teško može opisati čak i uz pomoć metafora. Meni je osobno na ovom albumu taj osjećaj proizvela “I’ll OK it”, istovremeno i najbrža i najsjetnija stvar na albumu u kojoj je opisana nepreboljena ljubav, ono vječno uspoređivanje i nemogućnost da se prevaziđe strah od novoga. Da kojim slučajem dopadne u ruke Belle and Sebastian, uvjerena sam da bi bili ljubomorni što ju sami nisu napisali. Album je prigodno zatvoren s “Brand New”, istovremeno sjetnom i optimističnom pjesmom koja najavljuje mirenje sa promašajima, okretanje nove stranice i sutrašnji novi početak. Uvijek copyleft raspoložen Matija Habijanec ponovo je velikodušno prepustio publici besplatni download i ove prekrasne ljetne ploče, a za jesen je najavio i limited-edition vinila. Kako je ljeto najnezgodnije doba za objavljivanje albuma, pravi se odjeci očekuju tek na jesen kad započne nova koncertna sezona, a kako stvari sada stoje, bilo bi nekako logično da upravo The Marshmallow Notebooks budu predgrupa na dugo očekivanom jesenjem koncertu Yo La Tengo u Tvornici, ako ništa da Georgia, Ira i James čuju kako zvuči rasna balkanska dream-pop americana. Cjelokupni je opus, pa tako i ovaj album napisan na engleskom u kojem se autor očigledno osjeća sigurnije, što je i podosta logično jer je engleski neusporedivo melodičniji jezik od našeg neekonomičnog i počesto za uglazbljenu poeziju nezgrapnog materinjeg, a Matija u njemu zvuči sigurno i prirodno, toliko da bi rijetko tko pomislio da nije izvorni govornik. Album se može skinuti na službenoj stranici benda, uz malo sreće i pametnog PR-a komotno bi mogao biti domaći album godine. Legnete s njim u ušima na luftić i otplovite u sanjarski sjetni svijet The Marshmallow Notebooksa. Samo pazite da ne završite negdje na pučini, posebno ako ste Čeh/inja. jelena svilar (Ravno Do Dna)

Teško je pisati o prijateljima čak i kada imaš što reći o njima. Matiju znam dugo i dobro, nismo nešto previše bliski, ali smo si dobri. Ako je deset najbolji, životni prijatelj, a jedan onaj lik kojeg viđaš po koncertima i redovito se pozdravite, ali mu ne znaš ime, onda smo Matija i na nekih šest ili možda čak sedam. Ne čujemo se redovito, ali kada se vidimo grlimo se, ljubimo i pijemo. Kada se vidimo najbolji smo si. Sve što sam imao reći o ovom albumu rekao sam, i Matiji, a bome i urbi et orbi. Rekao, napisao, a dosta sam toga i otpjevao, kvareći zabavu ljudima u prvom redu na Matijinim koncetima, a lako moguće i njemu uništavajući koncentraciju jer sam, izvjesno je, povremeno bio toliko glasan da me čuo bolje nego sebe samoga, a to nije nešto što bih ikome poželio. Nije mi se nikada požalio da mu smetam kada urlam ispred pozornice, a ne znam je li to samo zato što je Matija pristojan mladić ili smo ipak malo bolji prijatelji nego što sam vjerovao. Možda ipak sedam. Teško je pisati o prijateljima jer za prijatelje imate dvostruke kriterije. Da, da, možete se truditi biti objektivni i nepristrani, ali ipak malo više želite da vaš prijatelj napravi nešto dobro, da napiše pjesmu koja će promijeniti svijet (ne čitav svijet, već nečiji intimni svijet, to je jasno – milijune intimnih svjetova po mogućnosti!), nego što to želite nekom potpunom anonimcu koji zabarakadiran u kolibu okruženu snijegom američke divljine oštri noževe, glanca puške, dere jelene, potpaljuje vatricu u kaminu i sklada tihe pjesme, tihe pjesme o samoći. No jednom kada vašem prijatelju pođe za rukom učiniti nešto važno i veliko, vi znate da je to važno i veliko. Znate bolje nego kada takvo što učini potpuni anonimac. Nije važno zašto znate, jednostavno znate. Matija je s ovim albumom učinio nešto jako važno i nešto što će, nadam se, držim fige, kucam u drvo i radim voodoo lutkice postati jako veliko, ogromno, veće od njega i svih nas skupa. Glupo se osjećam kada kao jedini prigovor albumu ističem da je “The Last Tourist in Town” trebala biti poletni hitić kakav smo navikli slušati na koncertima ranijih inkarnacija Marshmallowsa (ma kako se one u tom trenutku zvale), a ne melankolična posveta ljetu koja je svoju čarobnu melodiju toliko usporila da se, u ovoj studijskoj verziji, kroz nju čuje samo jesenji vjetrić, a meni se baš svidjelo to što bi, u onim ranijim izvedbama, kroz nju povremeno puhnuo i dašak ljetnog maestrala. Je, istina je, on bi se samo pojavio i odmah bi nestao (ili da kažem izvjetrio), ali to je priroda ljetnih vjetrova. Ne možete od njih baš očekivati neku silnu postojanost. Žao mi je te pjesme jer Matija dobro zna da nema ničega ljepšeg od spoja, uvjetno rečeno, vesele glazbe i, uvjetno rečeno, tugaljivog teksta. Pa na tim su počelima nastale bezbrojne prekrasne pjesme koje su definirale moj svijet jednako kao što su definirale i njegov. Glupo se osjećam kada mu to prigovaram zato što pjesma zapravo nije izgubila na snazi, samo je promijenila kožu. Osim toga, ova nova verzija je već postala dio moga svemira, naučio sam je voljeti i što ću, počela je definirati moj svijet. Kada kažem da mi je to jedini prigovor albumu, to što, pazite sad, jedna pjesma nije snimljena u aranžmanu u kojem sam je naviknuo slušati, to može značiti samo dvije stvari. Ili da sam užasno razmažen kada je glazba u pitanju ili da je riječ o besprijekornom albumu. Ili oboje. U ovom slučaju vjerojatno oboje. Lako mi je biti razmažen kada je sve po mom guštu. Lako mi je zanovijetati kada nemam pravog razloga, lako je tražiti manu nečemu što mane zapravo nema. Takvi smo mi homo sapiensi, ako nema nikoga drugoga tko će nam pokvariti zabavu rado ćemo to učiniti sami. Da ne kvarim zabavu onima koji ovo čitaju, a uzevši u obzir to da sam već odavno premašio broj znakova koji bi ovaj tekst čini crticom još ću samo reći da mi je ovo bez ikakvog pretjerivanja album godine. Da, i u domaćoj i stranoj konkurenciji. Tu ne pravim razliku, glazba je glazba, svejedno je li nastala u Engleskoj, Americi, Tunguziji ili Krapini. Ozbiljno, album godine. I to u godini u kojoj su nove i jako dobre albume objavili Bill Callahan, Superchunk, Saturday Looks Good to Me i Gibonni. Nema šta, Matija je pomeo konkurenciju. I to zbilja nema veze s tim što mi je prijatelj. Baš nikakve veze. andrija škare (Ruralna Gorila)

Siječanjska diskografska rupa idealna je za nadoknadu propuštenih prošlogodišnjih izdanja, a među njima valja istaknuti istoimeni album The Marshamallow Notebooksa, što je scensko ime Matije Habijanca. Taj momak, rodom iz Krapine, “ne zarezuje” mainstream medije, ne voli velike diskografske kompanije, prezire kapitalističke dogme i već godinama njeguje DIY pristup stvaranju i objavljivanju glazbe, još od 1997. kad je pod imenom Marshmallow objavio prvu audio kasetu. Nastupni album The Marshmallow Notebooksa koji u veljači izlazi i na LP ploči – s obzirom na dugogodišnju pauzu u objavljivanju – novi je početak za Matiju Habijanca čiji su oštri politički stavovi koje iznosi u intervjuima vrlo ispravni i zdravi, ali ih nećete naći u pretežito akustičnim indie-pop pjesmama kakve stvara na engleskom jeziku. Sazrio na izdanjima američke etikete Merge i bendovima poput Superchunk, Pavement, Pixies, Dinosaur Jr. i R.E.M., knjigama Salingera, Vonneguta, Kerouaca, Austera i Horbnyja te filmovima Jarmusha, Lyncha, Allena i Kaurismakija, izgradio je svoj autentično-univerzalni mikrokozmos koji mu je pomogao, kao i mnogima od nas, da preživi hrvatsku zbilju koje se s pravom gnuša. Matija priznaje svoj eskapizam, no pametno povlačenje u inteligentno osmišljen i emocijama nabijen mikrokozmos s visokim estetskim i etičkim kriterijima jedina je preostala zaštita od ovdašnjeg, mnogo glupljeg socio-političkog svagdana. Taj svoj mikrokozmos Matija koristi i za stvaranje jer ga je pretočio u krasne, naglašeno osjećajne, melankolične, naizgled tihe i skromne, ali snažne i nepoderive pjesme o temama poput neuzvraćene ljubavi, malih životnih radosti u sjeni velikih problema, ali i razotkrivanja “hrvatske gostoljubivosti” u skladbi “The Last Tourist In Town” koju bi u Španjolskoj vjerojatno potpisao i Josh Rouse. Njegove skladbe, ne samo zbog engleskog, iako i to pridonosi takvom dojmu, zvuče univerzalno koliko i pjesme Stephena Malkmusa, Lou Barlowa, Billa Callahana, Elliotta Smitha. Nažalost, Hrvatska nije Amerika, čak ni Švedska ili Norveška pa Matija od toga neće imati veću financijsku korist, no napasti ga jer na engleskom jeziku pjeva o univerzalnim temama bilo bi bezobrazno. Em nije jedini, em se danas čini kako najkvalitetniji izvođači na hrvatskoj glazbenoj sceni, posebice mlađi, sve češće i s jakim razlogom pjevaju na engleskom. The Marshmallow Notebooks, Lovely Quinces ili Cojones nisu pokondirene tikve nego nositelji uklapanja hrvatske u svjetsku glazbenu matricu. Matiju Habijanca se može i mora proglasiti jednim od naših najtalentiranijih i najzanimljivijih izvođača. On uspijeva parirati uzorima i saveznicima iz Amerike, Britanije, Skandinavije, Francuske. Istoimeni album The Marshmallow Notebooks, zahvaljujući Matijinim suradnicima i verziranom producentu Hrvoju Nikšiću, nije samo kreativna špica ovdašnje nego i inozemne indie-pop i lo-fi produkcije. aleksandar dragaš (Jutarnji List)

Matija Habijanec nakon poduže pauze vratio se s novim projektom, novim imenom i – ne bih nikad rekao – velikim interesom domaćih kritičara za njegovo stvaralaštvo. Matijin lo-fi indie pop tako je, ni kriv ni dužan, izašao iz spavaće sobe (bolje i to nego iz ormara valjda… :)  :)  :)  ) i predstavio se mainstreamu. Ovaj izgleda nije reagirao ali dobro, ne možeš sve odjednom…  Ljetos mi se Matija javio e-mailom i rekao da ima novi album i da će mi se vjerojatno svidjeti. Ja sam otišao na link koji mi je dao, skinuo album i – zaboravio na njega. Ono, potpuno. Mogu se ja sad vaditi na godine, na Alzheimera, na zauzetost poslom (kojeg nemam :)  ), seksom (kojeg pogotovo nemam :)  ), ali valjda je pravi razlog taj što je album ostao zatočen u rubrici „Za recenziju“ na mom kompu gdje se albumi kisele neko vrijeme i onda obično završe – nerecenzirani. Često i nepreslušani. Previše ih je, ljudi, svaki tjedan jave mi se bendovi sa svojim novim izdanjima i tako to ide u krug. A kad sam konačno prionuo preslušavanju i recenziranju novije produkcije kako bih napravio neki top ten ili tako nešto, došao sam i do ovog izdanja i shvatio da sam bio konj (bolje ikad nego nikad, ne? :)  ). Naime, ovo je fini ljetni album kojeg sam trebao slušati onda a ne sada dok gusta magla prekriva Osijek poput Londona… Matija je čudna biljka (look who’s talking :)  ) naše kantautorske scene. Od sredine 90-ih naovamo izdao je tuce lo-fi albuma direkt iz spavaće sobe pod raznim pseudonimima, Marshmallow kad je bio solo, a Marshmallows kad je bio s bendom. Nekoliko godina nisam čuo ništa o njemu, pomislio sam da se čovjek konačno odlučio baviti nečim korisnim u životu ili ga je neka cura „privela“ pa ga ne pušta i sad jadan štanca djecu i vraća kredite :)  , kad eto ti njega prošle godine s čak dva izdanja. Prvo je bila kompilacija dosadašnjih radova “The Spectacular Lo-Fi Years (2001-2008)” sa 14 probranih pjesama iz tog razdoblja, a potom i ovaj album pod novim pseudonimom. A u najavi je bio još jedan album, nasljednik ovoga, koji će se valjda uskoro pojaviti, kao i vinilno izdanje ovog albuma zakazano za prošlu jesen pa odgođeno.  Na novom albumu Matija je okupio par starih suradnika (Oliver Kovač i Vatroslav Miloš) i cijeli niz novih (Vlado Brljak, Matko Botić, Marin Juranić, Nina Bertović i Lana Filipin), sve poznate face s domaće underground scene, od kojih je široj publici možda nešto poznatiji Matko iz riječkih My Buddy Moose koji je u jednoj pjesmi svirao mandolinu. Unatoč svim tim jakim imenima, ovo je album koji ipak ima štih Matijinog solo albuma jer čovjek je autor svih tekstova i aranžmana, lead vokal te svira gitaru, bas, orgulje, piano… Renesansni lik, kažem vam :)  . Gosti su tu tek da daju malo kolorita pojedinim pjesmama, uz iznimku Vlade koji je svirao bubanj na većini pjesama te još jednog starog poznanika, Hrvoja Nikšića, koji je album snimao u svom Kramasonik studiju te ga miksao s Matijom, a našao je vremena i da odsvira melotron i Hammond orgulje na par pjesama. Album je masterirao Andy Jackson, dugogodišnji suradnik grupe Pink Floyd, što je prilično velika stvar za Matiju da ti ime takvog kalibra odradi konačno poliranje albuma. Mislim, nisu tu u pitanju pare ili tako nešto; čovjek s takvim CV-jem vjerojatno se ne bi zajebavao s tamo nekim likom iz Hrvatske da u njegovim pjesmama nije pronašao ono nešto. Na albumu se jako dugo radilo, gotovo dvije godine, no čekanje se isplatilo: album sadrži deset „lakih“ komada, osunčanih, opuštenih, melankoličnih, sjetnih, ljubavnih i duhovitih skladbi, autorovih intimnih priča s izraženom kantautorskom vibrom. Glazbena podloga je uglavnom miks snenog (dreamy) indie popa, folka, americane i chamber popa, nešto poput začudne kombinacije beogradskog kantautora Stray Dogga (zbog snenog vokala) i Belle And Sebastian (zbog lijepih, raskošnih i pozitivom nabijenih melodija), sve to uz malu dozu raskošnih orkestracija a la The Mothership Orchestra. Ovo je jednim dijelom ljetni album, što zbog instrumentarija (mandolina, melotron, piano, harmonika…), što zbog osunčanih melodija i opuštene atmosfere koja prevladava na albumu, a što zbog tematike pjesama: „Summer“ je gorko-slatkasta nostalgična pjesma o kraju ljeta i sjećanju na kratkotrajnu ljetnu romansu, što je motiv s kojim se svi možemo poistovjetiti, a kojoj Matkova mandolina daje nebesko lijep zvuk, dok je “The Last Tourist in Town” ciničan osvrt na mentalitet naših Dalmoša koji se pretvaraju da vole turiste, a zapravo bi najsretniji bili da ovi uplate aranžman i da se potom uopće ne pojave :)  . Ljetnu atmosferu dočarat će i zvuk cvrčaka u završnoj „Brand New“ koja zvuči kao da je komponirana za terase nekog jadranskog hotela, ali je toliko simpatična i ima tu lijepu poruku kako ćemo „svi sutra biti potpuno novi“ kao poziv na okretanje nove stranice u životu. „Advice“ je bendovska stvar s ful rock postavom u kojoj Matija žali što nema brata ili sestru od kojih bi dobio pokoji savjet (premda, ja sam stariji brat i mogu reći da moja sestra od mene nikad ništa korisno nije dobila u životu :)  ). Sviđa mi se stupnjevanje atmosfere u njoj, polagano građenje do bučnog svršetka. Netipična „žestica“ za Matiju ali i dobrodošao pokazatelj da bi takve bendovske spike trebao možda češće koristiti. Uvodna „Every Little Thing“ također je netipična za Matiju ali u tekstualnom pogledu jer otkriva tmurnije, pesimistične tonove i ozbiljnost koja mu do sada nije bila svojstvena (ili ju barem ja nisam primjećivao): stvar zvuči poput antipoda Bob Marleyevog klasika „Three Little Birds“, od samog naslova pa do teksta gdje lajnu „’cause every little thing’s gonna…“ ne završava s „be alright“ već „go wrong“ :)  . I još se pita „What have I Done to Deserve this?“. Možda ipak ima nešto u onome da se čovjek oženio, porađao djecu, digao kredit i sve to, ljudi u takvoj situaciji postavljaju si isto pitanje :)  … Ostatak čine tekstovi uvjetno rečeno ljubavne tematike, od ode one-night standu u „You Can Tell me Lies“, o raskoraku između snova i stvarnosti („Hug-off“) ili o nemogućnosti preboljevanja bivše kao u veseloj country poskočici “I’ll OK it”. Jedino mi nije sjela „Well“, nekako mi djeluje prehermetično i prezatvoreno: Matija je i inače pjesnik duboko intimističkih tekstova i glazbe ali ne hermetičkih. No dobro, događa se i u boljim kućama… Matiji treba čestitati na povratku među žive i na tome što je objavio album koji spada u gornji dom CRO izdanja u prošloj godini. Pozitivna energija glazbe, divni tekstovi te zaokruženost cijele ove priče prepoznati su i kod hrvatskih kritičara koji su ga unisono hvalili, pa kud svi Turci tud i mali Hadžo :)  . Naravno da će ga mainstream mediji ignorirati, to im je ionako u opisu posla :)  :)  :) , ali ne stvarno, ovo je divan album zrelog autora, pa ako možda i nije najbolji prošlogodišnji album, vjerojatno je najbolji prošlogodišnji kantautorski album. A konkurencija je na tom polju u 2013. bila jača nego ikada… mirsad mujkanović (Zli Hadžo)

Kvaliteta nekog izvođača nikako ne ovisi o prodaji albuma ili popularnosti izvođača, posebno ne u Hrvatskoj i posebno ne u slučaju Matije Habijanca, našeg alternativca koji nikad nije htio imati veze s ikakvim diskografima. Nekad Marshmallow, u formaciji benda Marshmallows, danas je brendiran novim imenom The Marshmallow Notebooks, s istoimenim albumom koji je dan na besplatan download krajem lipnja (uz jasnu poruku da ako album želite platiti namijenjen novac darujete nekoj dobrotvornoj organizaciji po izboru što je za svaki respekt). Te promjene su nastale iz razloga da bi se dobilo originalno ime, a i sama formacija benda nešto se izmijenila (ovo je više solo album, dok će jesenski album biti pravi bendovski). Na samom albumu se dosta dugo radilo. U razgovoru s frontmenom očekivao sam album još prije dvije-tri godine, ali razni problemi na privatnom planu su malo po malo odgađali album, da bi na proljeće ove godine sve krenulo pravim tijekom, prvo se objavila retrospektiva “The Spectacular Lo-Fi Years (2001-2008)”, te su najavljena dva albuma za ovu godinu. Kao što sam već i rekao, “The Marshmallow Notebooks” izdan je kao besplatan download, a trebao bi dobiti i ograničeno fizičko izdanje u vidu vinila u skorije vrijeme. Na njemu se nalazi deset opuštenih skladbi kojima ćemo lakše prebroditi ljeto, a ujesen nam slijedi novi album. The Marshmallow Notebooks možemo okarakterizirati kao indie pop/folk s vrlo osunčanim i pozitivnim melodijama, raskošnih glazbenih podloga i snenim vokalnim dionicama. Generalno gledajući, bend bismo mogli usporediti s nizom aktualnih regionalnih folkera koji su progledali posljednjih godina, počevši od Stray Dogga pa nadalje, ali za razliku od njihovih većinom tmurnijih tonova, The Marshmallow Notebooks nekako obiluju pozitivnom energijom. Uvodni singl “Advice” sjetna je pjesma u kojoj pričaju kako je bitno imati stariju braću koji mogu pomoći savjetom. Pjesma se malo po malo gradi, gitara je u prvom planu, a refren je izgrađen jednim stihom i bučnijom glazbom, vrlo jednostavno i vrlo upečatljivo. Uostalom, takav je i cijeli album. “Crawl Into The Warmth” još je jedan sentimentalni biser na albumu uvjetno rečeno nešto brže atmosfere, a jedan od favorita albuma svakako će postati i “I’ll OK It” koju bismo bezbrižno mogli usporediti s radovima Jakea Bugga. Predivni tekstovi ukrašeni vrlo opuštajućom indie pop/folk glazbom glavni su aduti u radu The Marshmallow Notebooks već dugi niz godina, a sada, nakon nekoliko godina diskografske pauze, ponovno možemo uživati u ljepoti Matijine glazbe. Optimizam koji izvire iz nje iskren je, baš kao što bi i trebalo biti kod svih glazbenika, pa vjerujem da će oni koji za Matiju i njegov bend dosad nisu čuli, biti jako ugodno iznenađeni. Stari fanovi već ionako uživaju u albumu tjednima. siniša miklaužić (Muzika.hr)

Mlad po godinama, star po stažu na sceni, Matija Habijanec u zadnjih nas je petnaest godina u svojim Marshmallow/Marshmallows inkarnacijama “počastio” s dvanaest (12) studijskih više-manje odličnih albuma, te nekoliko “live” snimaka što solo što s bendom, a da ne pričam o njegovom fanzinaškom doprinosu sceni. Početkom ove godine odlučio je umiroviti spomenuta imena, te je sebi i okupljenom bendu nadjenuo novo ime, moderno, kako i prilični situaciji. Ispred je dodao The, iza Notebooks i nova era je mogla početi. E da, još je prije toga i izbacio kompilaciju dosadašnjih radova, “The Spectacular Lo-Fi Years (2001-2008)”. Na toj se kompilaciji našlo 14 najznačajnijih pjesama proteklog razdoblja s 5 studijskih izdanja, a tu su između ostalih i The Prettiest Song in the World, Flowery Lane ili Vineyard By the Sea. Iako bi s lakoćom mogli reći da se s ovom promjenom u imenu, nije dogodilo baš ništa u Matijinom životu, na “The Marshmallow Notebooks” osjeća se ozbiljnost i zabrinutost, koja se može čuti iz prve pjesme Every Little Thing. I dok bi svi nakon početnih stihova “So I’ll start worrying about it all ’cause every little thing’s gonna…”, zapjevali staru Marleyevu “be alright”, Matija kaže “go wrong”. Baš me to iznenadilo. Osim te ozbiljnosti u textualnom dijelu, već se na toj pjesmi osjetila i ozbiljnost u muzičkom dijelu. Dosad som od Matije naviknut na akustičnu gitaru, tu i tamo lagano bubnjanje uz prilično šumovite snimke. Zvuk je ovdje kristalno čist. Prečist za Marshmallow, pa nije ni čudo da ga je preuzeo Notebook(s). Iako sam zbog Notebooka, očekivao i nešto elektronike, vrlo brzo sam skužio da od toga neće biti ništa, no melotron, mandolina, klavijature, harmonika dovoljne su novotarije za početak. Prvi singl s albuma, Advice, pjeva o problemu jedinaca (gdje sam se prepoznao) i vjerojatno je jedna od “najžešćih” Matijinih dosadašnjih pjesama. Summer je drugi singl, a pojavio se i na kompilaciji “Bistro na rubu šume vol. 2″. Pravi ljetni hit kojeg nosi zvuk mandoline, koju je za ovu priliku odsvirao Matko B. iz… Znate već kojeg benda. I tu već nakon tri pjesme mogu donijeti zaključak da je “The Marshmallow Notebooks” odlična ljetna ploča koja će u svojih trideset minuta trajanja zadovoljiti sve dosadašnje Matijine fanove. A moglo bi se navući i novih, ako ne zbog spomenutih pjesama, onda zbog Mazzy Starovske You Can Tell Me Lies, country veselice Crawl into the Warmth (ko se ne nasmije na “Six in the morning. Wakey wakey old girl.” – magarac!) ili pak zbog dugootočkih cvrčaka u Brand New. predrag brlek (Terapija)

U Hrvatskoj postoji glazbena scena čiji predstavnici, barem u tržišnom smislu, egzistiraju u nekom vlastitom svemiru, nekoliko svjetlosnih godina udaljenom od velikih izdavačkih kuća, intervjua, turneja i bilo kakvih regularnih kanala promocije. Daroviti kantautor Matija Habijanec na sceni je već godinama, no zavidan staž i nekolicina vrlo zanimljivih izdanja broj njegovih štovatelja nije uspjela proširiti izvan kruga najzagriženijih kopača po hrvatskom glazbenom podzemlju. Šteta, jer „The Marshmallow Notebooks“ spada među bolje albume u svjetskoj lo-fi/americana/chamber pop ponudi 2013. godine. „Summer“, „Hug-off“, „The Last Tourist In Town“ tako nije bilo potrebno gotovo ništa osim akustične gitare da djeluju toplo, emotivno i razoružavajuće naivno, pri čemu vrijedi pohvaliti i Matijin engleski koji, što je na ovim prostorima još uvijek prilična rijetkost, ne zvuči kao da je posuđen od istočnoeuropskog kriminalca na privremenom radu u Londonu. The Marshmallow Notebooks gotovo bez iznimke pjeva (ili pjevaju, ovisno želite ih smatrati bendom ili alter-egom svog lidera) o ljubavi, pri čemu su pjesničke metafore i duboke misli odbačene u korist jednostavnih i direktnih stihova u kojima se svatko od nas vrlo lako može pronaći. Ukratko, jedan od albuma zbog kojih se isplati svakodnevno prekopavati Bandcamp, Soundcloud i slične DIY glazbene servise. vedran harča (RTL)

Iza imena The Marshmallow Notebooks nalazi se kantautor Matija Habijanec koji već niz godina egzistira na sceni. Štoviše, iza njega je već desetak lo-fi albuma, no najnovije ostvarenje ‘The Marshmallow Notebooks’ predstavlja ga kao zrelog autora koji može komotno stati rame uz rame sa svjetski priznatim kantautorima. Na albumu su mu najvećim djelom pomogli Hrvoje Nikšić sa kojim je Matija album miksao dok ga je Hrvoje snimao. Valja dodati da je album masterirao Andy Jackson, dugogodišnji suradnik grupe Pink Floyd zadužen upravo za njihov fantastičan zvuk. Na albumu su Matiji pomogli i Matko Botić iz grupe My Buddy Moose, Oliver Kovač, Nina Bertović, Vatroslav Miloš, Vlado Brljak i Marin Juranić. Međutim, Matija je taj koji je stvorio taj sjajan zvuk i odsvirao sjajnu tu akustičnu gitaru dajući svojim glasom završni pečat na aranžmane koji vam ne daju da njegove pjesme slušate radeći nešto usput već da ste u potpunosti koncentrirani na njih. A kuda će vas odvesti te melodije nabijene emocijama, ostaje da sami provjerite. Najbolji ovogodišnji kantautorski album! dubravko jagatić (T-Portal)

Moj grijeh, moj preveliki grijeh… Ova je recenzija debelo zakasnila jer album je objavljen još u veljači, no, s druge strane, možda je i bolje da je ispalo tako. Jer, “The Marshmallow Notebooks” je album kojem ljetno doba daleko više paše od sumornog zimskog ugođaja. Mada bi se od njih i šugav zimski dan činio toplijim, ljepšim i boljim, on je jednostavno idealan soundtrack za lijena ljetna predvečerja u kakvoj uvali uz more. The Marshmallow je indie kantautor Matija Habijanec koji iza sebe ima već lijepi broj projekata, no s ovogodišnjim je debut albumskim izdanjem (na vinilu) dosegnuo iznimnu autorsku i izvođačku zrelost. U potpunom otklonu od domaćeg mainstreama, estrade i estradiziranih medija naizgled se doima uljezom koji je zalutao u sredinu u kojoj se može ćutiti samo kao marginalac. Krivo! Ne samo zato jer nije jedini (na pamet mi pada Nina Romić, Luka Belani, Lovely Quinces, ali i My Bloody Moose…) već dio ozbiljno profilirane hrvatske scene glazbenika okrenutih globalnom indie-zvuku, a ne niskim vrhuncima domaćeg mainstreama. Naime, Marshmallow je legitimni član i kantautorskog “pobratimstva u svemiru“ kojem se, vrijedi kazati i to, živo fućka za kaljuže lokalnih terena. Upravo zbog tog “pobratimstva” u kojem se, dakako, pjeva na engleskom, Matiju se može površno pročitati kao još jednu kariku globalnog indie-lanca s korijenima u aktualnoj ili recentnijoj američkoj produkciji. Dijelom je to, naravno, točno, no u onoj osebujnoj malankoličnoj kopreni kojom su ovijene gotovo sve pjesme s albuma, skloniji sam prepoznati učenja Nicka Drakea negoli nekog od mlađih imena. Razlika ipak postoji. Umjesto “baroknije” strukture Drakeovih melankoličnih bisera, kod Hrvoja je savršeno balansirana zvučna slika s jednostavnim – a opet tako bogatim i slojevitim – aranžerskim rješenjima koja uz akustičnu gitaru maestralno zbrajaju melotron (u uvodnoj “Every Little Thing”) i hammond, a onda i mandolinu i harmoniku, sugestivan vokal te “osunčane” melodije koje su konstanta cijelog albuma. Prisutne i u lomno nježnim “folky” brojevima, i u sjajnom izletu u alt-indie country (“Crawl Into The Warmth”). Najkraće rečeno, album – pa ma koliko to otrcano zvučalo – nema ni jedne slabe karike niti nano sekunde praznoga hoda. Zasluge su za to u prvom redu na Matiji Habijanecu koji je i potpuni autor i producent, ali i na cijeloj ekipi koja je realizirala album: od Hrvoja Nikšića – koji je svirao hammond i melotron, pa do Matka Botića iz My Buddy Moose, koji je svirao mandolinu, Nine Betović s harmonikom, Marina Juranića koji je svirao dodatnu akustičnu gitaru i pomogao s back-vokalima… Shvatili ste, valjda, već i sami – jedan od albuma koji vrijedi imati na vinilu ili besplatno skinutog sa službenog sajta. Jedan od kandidata za domaći album godine! zlatko gall (Slobodna Dalmacija)

Matija Habijanec je veteran kantautorske scene regije, čovek koji je krajem devedesetih među prvima počeo da revitalizuje skoro zamrlu ideju da pesme treba da govore o ličnim osećanjima. Da se pesme ne prave ni za publiku, ni za kritiku, ni za televiziju, ni za internet, već se pesme prave jer čovek ima potrebu da nešto “izbaci” iz sebe. Za to ti treba gitara, nekakav kompjuter, slušalice sa mikrofonom od 20€ i naravno talenat i hrabrost da govoriš o svojim osećanjima. Prvi deo karijere, koji bih ja nazvao sobne godine (mnogo bolje zvuči na engleskom “Chamber Years”) zatvoren je odličnim albumom The Spectacular Lo-Fi Years (2001-2008). Slede takozvane “Undocumented Years (2009-2012) koje za sada nisu ovekovečene ikakvim izdanjem i konačno, od 2013 pa nadalje, The Widespread Popularity Years, kako sam ih ja optimistički ali bez ironije nazvao. Prvi korak ka popularnosti koju naš Matija i te kako zaslužuje je album The Marshmallow Notebooks, istoimene Habijanecove grupe. Činjenica da je mastering radio Andy Jackson, dugogodišnji mastering inženjer grupe Pink Floyd govori nam najmanje dve stvari: prvo, da su čudni putevi gospodnji, i drugo, da se čovek takve biografije ne bi mašio ovog posla da nije u Matijinom materijalu video kvalitet iza koga može da stane. Ovo su bile manje više činjenice, a sada prelazimo na dosadniji deo ovog prikaza, moj doživljaj The Marshmallow Notebooks albuma. Ovo je album o morskim ljubavima, tačnije o sećanju na njih. Ono kad se vratiš u svoj grad na kopnu, kad prve kiše počnu da zalivaju okna prozora kroz koji zuriš, kada poput alhemičara amatera pokušavaš da materijalizuješ uspomene koje se nikako ne prepuštaju tom procesu. Razmišljaš o tome šta je moglo biti, još ti je u ustima “sapore di mare, sapore di sale” kako je to nekada davno pevao Gino Paoli. Što te životna kolotečina više grabi u svoje kandže, sve više ti ta letnja ljubav izgleda kao prilika koja se nije smela propustiti, a osoba koja je predmet te ljubavi zadobija božanske atribute. Ipak, duboko u podsvesti znaš da je romansa unapred bila osuđena na propast, kao što znaš da ta idealna osoba ipak ima i svoju drugu stranu. Slobodne asocijacije koje mi se javljaju dok preslušavam album su sledeće. Prva je kao i uvek kad se moja malenkost sretne sa nekim autorom iz Hrvatske Arsen Dedić. U ovom slučaju javljaju mi se dve pesme, Kuća pored mora koja počinje “Raznesene valima i vjetrom, tu su tople ruševine ljeta…” a završava se sa “…ničeg nema, ničeg nema, od tebe, od mene, u njoj.” a druga Moderato cantabile koja počinje ovako “Rijeka donosi jesen, dugo umire grad, i u nama toliko ljeta, mi smo siročad svijeta…”. Druga asocijacija su mi Belle & Sebastian, rodonačelnici chamber popa, iako The Marshmallow Notebooks imaju mnogo oskudniji instrumentarijum, opet, ujednačeni tempo pesama i nekakva elegancija koja je uvek prisutna su valjda dovoljan razlog. Treća i najlaskavija je Astral Weeks Van Morrison-a. Pre svega zbog toga što je i kod jednog i kod drugog albuma u pitanju ciklus pesama, pa je prisutna ta zaokruženost, odnosno utisak celine, kojoj se nema šta dodati niti oduzeti. Ipak, impresionizam i stream of consciousness (tok svesti) Morrisona, uz muzičku podlogu baziranu na folku, džezu, bluzu, soulu i klasičnoj muzici, čini Astral Weeks jednim od najboljih albuma svih vremena, što se za The Marshmallow Notebooks, uz sve simpatije i blagonaklonost, ipak ne može reći. S druge strane, na regionalnoj sceni ove godine, ako izuzmemo River Sand od Wooden Ambulance, ja još ne videh bolju ploču. srđan strajnić (Serge Stray’s Point of View)

Samedi matin. Transports en commun. Wagon à bestiaux. Uniforme de travail. Costard. Cravate. Corde au cou. Journée Portes Ouvertes. Prison. Défaire le nœud. Respirer. Partir. N’importe où. En Croatie.. Je n’ai jamais foutu les pieds en Croatie. Je ne suis même pas sûr que je serais capable de situer le pays sur une mappemonde. Une forme de croissant, au bord de l’Adriatique, ça ne doit pas être si compliqué que ça à trouver. Et puis, au fond, je m’en fous. Parce que je sais bien que je ne partirai pas. Mon esprit vagabonde mais mes pieds ne bougent pas. Je n’y peux rien, c’est comme ça : j’ai tendance à rester. J’en rirais presque, tellement je suis prévisible. Déguisé en pas moi, aussi à l’aise pour le boniment qu’un sumo sur des patins à glaces, je fais semblant. J’ai l’impression d’être un personnage secondaire de ma propre vie. Un figurant un peu falot qui regarderait le vrai moi réaliser ses rêves et se taper Julia Roberts à la fin du film. J’écris des romans dans ma tête, sur des écrivains qui n’écrivent pas. Je compose des musiques qui s’écoulent avec l’eau du bain. Et je suis chargé de développement pour une école de commerce. Si on m’avait dit ça, dix ans en arrière, quand je séchais les cours d’une autre école de commerce, j’aurais rigolé, je me serais roulé un pétard, je me serais rendu saoul. Mais maintenant, c’est comme si j’avais pris goût à ces petites défaites. Je voudrais être ailleurs. Je pourrais partir demain. En Croatie, j’aurais l’air déplacé. Je ressemblerais à un touriste qui se serait trompé de saison. Personne ne me reconnaîtrait. Je lirais Salinger à l’abri des regards, comme dans la chanson de The Marshmallow Notebooks, The Last Tourist in Town. Je pourrais être n’importe qui. Pourquoi pas ? De toute façon, depuis que j’ai découvert The Marshmallow Notebooks, c’est comme si une partie de moi était déjà en Croatie. Quelque chose, dans les chansons de Matija Habijanec, me remue les entrailles. Comme si ce mec, dont je ne sais quasiment rien, parlait à ma place. Au final, la musique, ou l’écriture en général, ça touche juste quand les mecs réussissent à dire ce que tu ressens, mais en mieux. Moi aussi, Matija, j’aurais bien besoin des conseils d’un grand frère. J’ai des amis mais c’est différent. J’ai l’impression égoïste qu’il y a un peu de moi dans ce disque et j’ai les larmes aux yeux en t’écoutant. C’est peut-être con mais c’est comme ça. Dans ces chansons sur la vraie vie, qui n’est pas une jolie chanson, j’ai l’impression de voir mon reflet. De me sentir compris. Je sais qu’un jour, on se rencontrera et, ce jour-là, je te dirai merci parce que, sans le savoir, avec ce disque, tu m’as sauvé la semaine. cédric queniart (J’ai tout lu, tout vu, tout bu…)

 

unwritten unsung
Marshmallow – Unwritten Unsung (2004.)

U vrijeme pisanja ovog teksta, svjetla javne rasvjete se pale već popodne, a onih par Celzijusa koji su nam podareni žive u skladnoj simbiozi s oporom maglom i otpalim lišćem. Izgleda da je razdoblje sunca i idiličnih prizora vinograda uz more završilo čak i za Matiju, neuništivog termofilnog krapinskog indie trubadura. Od čovjeka koji je ljetu nebrojeno puta u euforiji posvetio niz svojih minijatura sada smo dobili zvučnu podlogu promatranja udaranja kapi kiše o pločnike i otvorene kišobrane. Ne mislim da je Matija nužno deklarativno htio ozvučiti jesen, no jednostavno je tako ispalo. Ovaj put bez ljeta, molim. Matija ima talenta i za vlastitu upotrebu i za bacanje, no kako je njegova mekana pop folky pjesma godinama sazrijevala i plodila se kroz niz samizdat kazeta i diskova, ponekad ga je znalo gušiti poznato prokletstvo svih onih koji u sebi drže mnogo melodija i stihova: nemogućnost (samo)kontrole. Njegovi radovi nikad nisu bili neinspirativni ili nužno loši, no ponekad su patili od zbrzanosti koja dolazi u paketu sa tom silnom željom i potrebom za stvaranjem. Matija je ovaj put stao na loptu, izdahnuo, suspregnuo se i dobro promislio prije nego što je uključio software i naštimao gitaru. “Unwritten, Unsung” je tako ispao album kojeg će oduševljeno prihvatiti svatko sa imalo afiniteta za “sobni” zvuk. Matija je u svoje nove pjesme snuždenog ugođaja fino uklopio svoj starmali glas i razrađene melodije. Npr. krasne “Train Ghosts”, “Small Wind” i “Cold Hearts Older Minds” su pravi biseri i s lakoćom izlaze izvan okvira Matijinih kajdanki i sobe. Odjevene u fino i skladno indie pop ruho, njegove storije o djevojkama koje vole Anthony Kiedisa i “onog tipa iz Flare”, snatrenjima, te najljepšoj pjesmi na svijetu funkcioniraju gotovo besprijekorno. Osim toga, ovdje nije potisnut niti poslovično primarni Matijin adut, a to su šarm i lakoća izvedbe. Uglavnom, Marshmallow 2004. zvuči povremeno razbarušeno, uobičajeno toplo te začuđujuće svježe, a ovaj je rad uz “The Marinade Collection” definitivno nešto najuvjerljivije što nam je Matija do sada ponudio. Matija poručuje kako “najljepša pjesma na svijetu” još nije napisana niti otpjevana, no kako se stvari razvijaju, on je jedan od najozbiljnijih kandidata za njenu skoru kreaciju. U redu, možda pretjerujem, no kada bolje razmislim, možda moja tvrdnja niti nije toliko smjela. ivan mučnjak jr. (Hombre)

Znate kako to ide s muzikom koju proizvode prijatelji i rodbina. Zauzme posebno mjesto na polici s cd-ovima – prašnjavo mjesto gdje držimo uratke dragih ljudi. Zbog poštovanja i znatiželje te uratke nećemo baciti, ali nije ni da ćemo ih puno slušati, jer ti dragi ljudi možda i jesu talentirani ali bitno manje od recimo Massive Attack ili PJ Harvey, koje vrtimo većinu vremena. Matijin (Marshmallow = Matija Habijanec) CD, međutim, nije dobio počasno mjesto uz Exploding Plastic Inevitable, Chang Ffos, R081Na i Shmrtz/Schizoid kompilaciju. Evo, već ga slušam neko vrijeme a slušao bih ga i da nemam namjeru napisati recenziju. “Unwritten unsung” je dobar album. Bolje je snimljen od prethodnika i najvećim dijelom zvuči kao “pravi”, studijski album, iako je Marshmallow i ovaj put imao na raspolaganju samo akustičnu gitaru, mikrofon i PC koji se resetira neovisno o tuđim željama. Ipak, nije vjerojatno da će vas “Unwritten unsung” baš oboriti s nogu. Moja reakcija nakon prvog slušanja je bila da toliko sjete i nježnih osjećaja može apsorbirati samo mlada i zaljubljena djevojka. Mlade i zaljubljene djevojke, iz ovih stopa po album! A mi drugi? Ima li Marshmallow uopće muških slušatelja? Nije li “Nenapisano i neotpjevano” zapravo patetičan naslov? Da li mi je mama oprala Slayer majicu? U početku sam bio malo skeptičan. Legla mi je samo dinamična “Spin off”, koju sam čak krenuo i skidati na gitari (E-D, prijelaz G-E) i trasherski kraj od “Undivided love”. Ostatak albuma sastoji se od pola sata ugodne i samozatajne glazbe koja srasta s čovjekom tek nakon pažljivijeg slušanja. Ali srasta. Samnom je srasla. Pozivam i braću rockere da pripuste Marshmallowa u CD player (dođe mi da dodam “i u srce” ali ću se savladati, baš zato da ne odbijem potencijalne slušatelje koji žvakanjem žileta nastoje zatomiti svoju melankoličnu stranu). A kad već hvalim, moram spomenuti i lijep cover autorice Ivane Miholčić. Unutarnja strana covera, s naslovima pjesama napisanim na bedževima mi je stvarno prekrasna. Dakle, uputite se na www.geocities.com/stainrec i dodatno se motivirajte tekstovima, slikama i drugim zabavnim sadržajima. ozren harlović (ZbrdaZdola)

Od prvotnih asocijacija na lo-fi scenu devedesetih (Sebadoh, Sentridoh i ostale frakcije) s natruhama textopisca-genijalca tip Morrissey, M.H. se razvio u svakom pogledu. Užitak milozvučnih melodija koje asociraju na melodioznost The Go-Betweensa (“Train Ghosts”) upotpunjuje textualni dio kojeg je moguće usporediti s neangažiranim opusima Elvis Costella (“In Love”) ili Billy Bragga (“Undivided Love”). Negdje pred kraj albuma Matija nam razrješava jedno vječno pitanje o najljepšoj ljubavnoj pjesmi koja još nije napisana i otpjevana. I da je samo ta pjesma na albumu, bila bi dovoljna. ocjena albuma (1-10): 9  predrag brlek (Terapija)

 

spring sounds
Marshmallow – Spring Sounds (2003.)

Jednom davno me je moja tadašnja djevojka upoznala s krapinskim Marshmallowsima putem jedne njihove stvari na jednoj od njezinih kompilacija. “Obrati pažnju” rekla je u svom stilu. I jesam. Matija Habijanec, “mladi i ultrahiperproduktivni zagorski multiglazbenik” (op. pedja) je čovjek legenda u ovoj našoj glazbenoj sredini – tko za njega ne zna, barem po čuvenju?! Uglavnom, nakon raspada njegovih Marshmallowsa, on je nastavio svoj muzički put izbacivši sufix “s” i pred nama je njegov novi album nazvan Spring sounds, ukupno njegov 10ti (!). Svojim prepoznatljivim lo-fi zvukom Matija nam opet donosi nekoliko catchy hitova koje odmah 1) ulaze u uho, 2) nesvjesno izlaze van u obliku pjevušenja ili fućkanja te 3) možda čak i obilježavaju jedno razdoblje vašeg života. A sve to nije mala stvar, zar ne? Ne želeći secirati pjesmu po pjesmu, reći ću samo da se svojom hitoidnošću ističu odlične “Take more pictures”, “Somewhere” i “Moonlight sonata”, dok ni ljubitelji melankoličnije obojenih laganica neće ostati uskraćeni (krasna “30 something”). Naravno da to nije sve, pa je meni osobno jedna od najboljih stvari na ovom albumu instrumental imena “Sućuraj”. Raspon glazbene sličnosti (ali bez kopiranja, molim lijepo!) se može povući s bendovima kao što su Belle & Sebastian, Badly Drawn Boy, Preston School of Industry i Yo La Tengo, čisto radi orjentacije. Da je naša scena normalna, Matija bi se vrtio po radio stanicama kao lud. Što mu iskreno želim jer to definitivno zaslužuje, puno više od mnogih i “zvijezda” i demo bendova. Plus toga, kad čujete zvuk nikad ne bi rekli da je to snimljeno u nekoj sobi u Trnju! Parafrazirajući naslov jedne od pjesama na novom albumu, reći ću i da je ovo ultimativni ljetni album, a kako iz objektivno-subjektivnih razloga sam bio spriječen da još prije odlaska na more odgovorim Matiji na pitanje kako mi se sviđa album i isti preporučim svima kao soundtrack barem dijela ako ne i cijelog ljetovanja, moram istaći da se album odlično snalazi i u post-ljetnom periodu. Dapače, može se čak reći da album fercera u svim godišnjim dobima! Stoga, klik na Stain, naručite i svoj primjerak za male pare i prepustite se Matijinom čarobnom svijetu! Uostalom, ne morate mi vjerovati, skinite koju mp3ojku pa sami poslušajte… Ako bi se poslužio terminologijom informatičkih časopisa, odnosno odnosom kvalitete i cijene, ovaj album bio definitivno bio BEST BUY, a vrlo je lako moguće i da zbog svojih performansi osvoji i GRAND PRIX među domaćim albumima na kraju godine. Pitajte BUGovce ili VIDIjevce koliko je to rijetko…
why didn’t i take more pictures of summer : sale // 22/08/2003
PS: Matija sprema još jedan album i to album obrada pjesama Bob Marleya, za koji kaže: “stare lo-fi stvari koje je producirao Lee Scratch Perry, dok su u Wailersima još uvijek bili Peter Tosh i Bunny Livingstone”. Pa da čujemo i to! ;) saša huzjak (Terapija)

Marshmallow (Matija Habijanec) ima novi, 4. CD, a inače deseti album Spring Sounds koji je sam objavio na svojoj etiketi Stain Records. Gore je 13 pjesama na odličnom i prirodnom engleskom (jedna minijatura je na horvatskom) što je rijetkost kod HR bendova, a sve je tako opušteno, laid back i kao da nije sve snimljeno u njegovoj sobi u Trnju, već kao da je snimljeno kod Fridmanna (ok, kod Svadbasovaca). Riječ je o velikom kambeku (iako je Matija uvijek tu, svake godine isporuči desetak genijalnih pjesama) i albumu koji gotovo dostiže meni najbolji The Marinade Collection iz 2001. Možda je to i zbog neponovljive Flowery Lane (Matija, uskoro nam stiže digitalna video kamera, možda ti složimo LO FI spotić?) – iako je i ovdje ultimativni hit Somewhere, a to bi mogli biti i Here Lives He i Moonlight Sonata. Idealan ljetni, sunčani hepi album (iako ima i sjetnijih tonova, pjesma-dvije podsjećaju na Bonnie Prince Billy-ja što je veliki plus kao i mrvica dEUS-a). Za probu prije naručivanja (samo 25 kunića) poslušajte i pokoju MP3-cu na njegovom sajtu, možete vidjeti i odličan omot (prvi u koloru – napravila ga je Ivana Miholčić), a i skinuti sve tekstove pjesama. E kad bi Matija uspio doturiti svoje CD-ove na prava mjesta i da ga poslušaju, vjerujem da bi se desilo nešto kao sa bendom Ash (a Matija je i kao srednjoškolac radio ovo isto), ili sa Beck-om… Walkabouts, R.E.M. (…) bi ga uzeli za predgrupu-izvođača… Držim fige za MARSHMA-HIGH! darko ciglenečki (ZbrdaZdola)

Ovo bi mogao podvaliti bilo kojem ljubitelju Flaming Lipsa ili Pavement, kao neki nikad dovršeni materijal. Kompletan materijal djelo je Matije Habijaneca, 23-godišnjeg studenta iz Krapine, kao posljednji autorski materijal u nizu koji Matija već par godina marljivo nadopunjuje novim melodičnim, mahom akustičnim lo-fi kolačićima. Zaista, nitko u HR ne radi nešto slično i ja vam najiskrenije preporučujem prvo posjetu njegovim web-stranicama i onda nabavku ovog solidnog albuma, koji zaslužuje puno veći medijski tretman, a Matija će, ako ovako nastavi, uskoro odseliti iz Hrvatske. Emotivno, melodično, na momente djetinjasto-ali-možda-baš-zbog-toga-i-šarmantno a nadam se uskoro provjerljivo i na koncertima. Ja nemam nekog favorita među pjesmama, vrlo su ujednačene (Nick Drake mi je najčešće bio u glavi), tekstovi su mi isto okej i, što se mene tiče, zemlja sa ovakvom omladinom ne mora se bojati za svoju budućnost. Da, i pohvala za fin, prikladan (pa iako uz pomoć prijateljice) uradisam omot. toni šarić (gradski portal Vinkovaca)

Moćni Matija Habijanec šiba dalje. I momak je definitivno zakon. Uostalom, pročitajte razgovor s njim na stranicama ovog broja. A Spring Sounds? Šta ste mislili da se može desiti, kad mladić koji se još zove DJ Proljeće, koji ima sunce u očima i koji je tako nepopravljiv pozitivac, podjeli svoju emociju sa vama? Pa da ste najkurčevitiji mračnjak, cinik, drznik i podozrenjak, srce će vam zatitrati. Meni ovo super. Ploča ne samo za proljeće, već za sva godišnja doba. Proljeće u srcu. Bravo Matija! igor čoko (Ispod Zemlje)

 

marshmallow
Marshmallow – Marshmallow (2002.)

Najbolje skrivena tajna hrvatskoga undergrounda, krapinski Marshmallow, ima još jedan album, kojim dodatno otežava račun svim fanovima, upućenima i onima koji zaista nemaju što raditi. No, kada zanemarimo tehnikalije, jasno je da je to najbolja kolekcija pjesama s Marshmallow potpisom koja konačno do odličnih pjesama dovodi ideje načete na The Marinade Collection. Dakle, akustična glazba indie predznaka, raspjevane melodije, pametni tekstovi i Vineyard By The Sea i Letters, pjesme kakve će u hrvatskoj glazbi biti teško nadmašiti cijele godine, ali koje svejedno nitko neće čuti, kao i konačno pronađeni melem za nepostojanje Jennifer’s Band. goran pavlov (IQ)

Marshmallow (Matija Habijanec) objavio je najnoviji, istoimeni album – na CD-u, na vlastitoj, Stain Records etiketi kao već 18. izdanje (iako je tražio izdavače – e Danfa, pa Anubis je ovo trebao zašišati!) – naručite svakako album… Gore je 12, većinom love pjesama koje ipak ne nadmašuju genijalni The Marinade Collection iz 2001. ali su dosta blizu – osoban album koji zahtijeva dosta preslušavanja – najbolje su Vineyard by the sea, Down down down, Letters, Pipe tobacco i My private heartbreaker… Artwork CD-a napravila je Tina, a Matija se zahvaljuje i Zvonku Suhodolčanu… Slušajući CD uvjerite se, kao Matija u pjesmi Lead da “silence hurts my nasty soul“! darko ciglenečki (ZbrdaZdola)

- Da li ste spremni?
- Da.
- Krenite. Glavno obilježje?
- Kućna radinost.
- Sastojci?
- Po jedna osoba, soba i računalo, po 4 zida i kanala, proizvoljan broj instrumenata.
- Tržišni potencijal u hrvatskim razmjerima?
- Zanemariv.
- Tržišni potencijal u svjetskim razmjerima?
- Uzevši u obzir recentno stanje na indie sceni: zanemariv.
- Dijagnoza?
- Neosporan talent.
- Olakšavajuće okolnosti?
- Simpatičnost, razdraganost.
- Otežavajuće okolnosti?
- Sporadična neumjerenost.
- Postoji li bojazan kako je otežavajuća okolnost intenzivno naglašena i zabrinjavajuće izražena?
- Ne, nikako. Navedena neumjerenost koja se pojavljuje uslijed jogunaste tvrdoglavosti subjekta/autora redovito dolazi u paketu sa glavnim obilježjem te nije podložna dodatnom osvrtu.
- Pojasnite i kratko obrazložite primjerom.
- Od identične boljke bolovala je gomila znanih i neznanih srodnika/prethodnika subjekta kojeg analiziramo, te se navedeno zapravo može smatrati primarnom karakteristikom žanra u cjelini. Primjerice, Mountain Goats i stari izvođači sa Shrimper etikete, rani Portastatic i Guided By Voi…
- U redu, razumjeli smo. Nastavite sa opservacijama i odgovorima. Tematika?
- Zamašnjak cijelog projekta je isti onaj koji pokreće većinu cjelokupne svjetske glazbene produkcije: zaljubljenost. Subjekt je temu obradio sa podjednakom dozom emocionalnosti i egzibicionizma.
- Stupanj opće uvjerljivosti?
- S obzirom na prirodu projekta: zadovoljavajući.
- Imate li još nešto za dodati prije konačne ocjene?
- Samo da napomenem kako je glavno obilježje ujedno i komparativna prednost cijelog projekta.
- Obrazložite.
- Dopustite da se se savjetujem sa odvjetnikom.
- Dopušteno.
- Hvala.
(duža pauza)
- Možemo li nastaviti?
- Da.
- Nastavite.
- Određena glazbena rješenja na projektu maglovito asociraju na (pauza)…
- Nastavite.
- James…
- Uh…
- … zatim na Kitchens Of Distinction i srodna imena omražene britanske škole “inteligentnog popa” (koji to naravno nije), a izostanak konvencionalne produkcije pomaže pri tome da kod primatelja srećom sve ostane samo na maglovitim asocijacijama i da ne evoluira u stvarnu sličnost.
- Uh…
(pauza)
- ……
- Ovaj…
- ……
- Dobro… da li ste spremni za konačni sud?
- Da.
- Konačna ocjena? Opisno, a ne numerički, molim,
- Slabije od “The Marinade Collection”, ponude promatranog subjekta iz 2001.
- Slobodni ste.
- Hvala. Doviđenja.
- Doviđenja. ivan mučnjak jr. (Hombre)

 

the marinade collection
Marshmallow – The Marinade Collection (2001.)

Nakon svih onih silnih musavih kazeta kojima nas je Matija obasipao proteklih godina, a koje su uglavnom bile ponajprije simpatične i zanimljive a tek onda sve ostalo, napokon je došlo vrijeme da se Matija pribere, konačno posudi taj prokleti 4-track i ne snimi baš sve što mu padne na pamet u vezi ljeta i djevojaka. Rezultat je zapanjujuće zrela, lucidna i dobra zbirka pjesama kućne meštrije koja istini za volju u nekim minutama bezazleno šepa, no za koju bi primjerice ljudi sa Shrimper etikete platili u suhom zlatu, dok bi se Mac Portastatic nakon jedne Flowery Lane zapitao za svoju budućnost. Ja sam više nego ugodno iznenađen, a ukoliko mislite kako je u kategoriji “Indie pop 2001″ neumjesno usporediti npr. solo album Stephena Malkmusa sa prženim CD-om tamo nekog mušičavog dečka iz Zagorja, mogu vam reći da ste u pravu. Naime, mirne savjesti tvrdim kako talentirani Matija jede vašu zlatnu kravu za doručak. ivan mučnjak jr. (Hombre)

Već sedmi put pokušavam opisati najobičniji lo-fi pop cd, ali mi baš i ne ide. Svaki put kad složim jednu rečenicu kroz glavu mi prostruji “nenene, ne valja… nije dovoljno dobro…”. Matiju iz Krapine takvi problemi očito zaobilaze. Njegov pristup je drugačiji. Njemu ne treba 8000 kuna da bi snimao cd. Njemu je potreban posuđeni četverokanalni portastudio, gitara, mali jeftini dječji synth, sve što nađe u kući a pritom proizvodi zvuk + talent. A definitivno talenta ima za bacanje. Da ne duljim, ako volite indie pop trebali biste naručiti ovo… Ako u ovoj zemlji ima još ovakvih glazbenika (možda radije umjetnika, ne znam: vi odlučite kakav opis više odgovara), onda ipak i nismo za bacanje. (9/10) ilija šerić (Kungfu)

Kao logičan nastavak, na DUHa, nameće se Matija Habijanec, zvani Marshmallow, mladi i ultrahiperproduktivni zagorski multiglazbenik. Ko ne zna Matiju!? Uz bezbroj pjesama i nešto malo manje izdanja (većinom kazetnih), ovo mu je drugo cd izdanje u protekloj godini. I dok prvi “The Best Of: Stain Years 1997-2000″, koji sa svojih 27 pjesama naznačuje Matijine potencijale, ali zbog velike neujednačenosti materijala, nije (pre)slušljiv odjedanput u cjelosti, ovaj je album sa 14 pjesama u 43 minute, puuno bolje djelo. Za one koji ne znaju, Matijina glazba mogla bi se okarakterizirati kao Lo-Fi na tragu Sebadoh, Sentridoh i ostalih Lo-Fi bendova s laganim brit prizvukom. E, sad, kaj to znači? Nemam ni ja pojma, ali mi se dopala fraza. Najbolje pjesme su “Flowery Lane” sa zaraznim ritmom i refrenom, “I Agree”, koja podsjeća na radove grupe Felt ili pak, bliže, Thee Larche. Većina pjesama je ljubavne tematike, prilično jednostavne strukture i lako pamtljivih tekstova, tako da se “Ever”, “Daydream – About A Girl from My Street” ili pak “Bad Days” mogu pjevušiti već nakon drugog slušanja. Za Matiju, odnosno Marshmallow, vrijedi slično kao i za DUHa – da ga uhvati netko iskusan i povede ga u pravom smjeru i mi bi konje za trku imali. predrag brlek (Terapija)

Leave a Reply

Matija Habijanec aka The Marshmallow Notebooks is a singer-songwriter from Croatia. The North American vinyl reissue of 'The Marshmallow Notebooks' album was released by Ill in the Head Records in December 2016.